
Ako su prethodnih 14 dana izazvali erupciju svih dozvoljenih doživljaja i osećanja, kulminacija se dogodila sinoć. Beograd i Srbija, zašto ne reći i mnogo više od granica severno i južno od Dunava, ispratili su doček naših prosljavljenih sportista, na čuvenom “Balkonu” gradske Skupštine.
NOĆ JE VEDRA NAD SRBIJOM
Zlatni basketaši. Srebrni košarkaši. Najtrofejniji Novak Đoković. Zagrljeni i uplakani. Na istom mestu, pod istim obeležjima i sa različitim putevima, ali i jednim, glavnim, zajedničkim ciljem. Da obraduju i predstave svoj narod i budu ideal deci i omladini. Upravo su buduće generacije opkolile park ispred nekadašnjeg “Starog Dvora” i učinili ga još zelenijim i bogatijim… Pojava njihovih simbola mladosti i detinjstva bila je i više nego dovoljan razlog da 12. septembar dosegne nove visine. Nadamo se svi, da će se među hiljadama prisutnih pronaći pre svega, uspešni ljudi, a potom i sportisti, lekari, pravnici… Imaju lepu osnovu.
Kako je rekao Aleksa Avramović, čovek koji je obeležio Mundobasket, “Balkon” posle Indijanapolisa uticao je da se on odredi za košarku. Zaista, hvala na tome. Košarci i zlatnim momcima predvođenim legendarnim Dejanom Bodirogom.
Hvala još jednom i Aleksi što nas je svojim pristupom i zalaganjem vratio u Dejanove dane dominacije svetom. Iako je od poslednje titule prošlo dve decenije, pojedine stvari se očito ne menjaju. Jedna je Svetislav Pešić. Druga ljudi koji odlaze sa balkona i dolaze na balkon. Važno je samo da nekoga uvek bude.

Prvi koji su izašli da pozdrave okupljenu reku navijača, bili su basketaši, blago je kazati šampionskog karaktera. Osvojivši petu uzastopnu titulu Evropskog prvenstva, pobedivši u finalu Litvaniju, naterali su sve na ozbiljno preispitivanje. Nas koji to gledamo godinama i i dalje imamo pomešana mišjenja o važnosti tog sporta. I sa druge strane, Litvance koje smo u minule dve nedelje ponovo odučili od loptanja narandžastom loptom, a elem, nije 1995.
Pritom, sastav se u odnosu na Svetsko prvenstvo iz juna, a naročito Olimpijskih igara iz Tokija, drastično promenio. Od starosedalaca ostali su “jedino” Marko Branković i Strahinja Stojačić. Ovaj brkati gospodin, profesor ulične verzije košarke, demonstrirao je u praksi moto 3×3 reprezentacije – “na ulici smo najači.” odlučujućim košem za 22:20. U Jerusalimu, gde se održavalo Eurobasket, pridružili im se Stefan Kojić i Marko Barać. Marko je na startu finala izvrnuo glob i bilo je pitanje da li će nastaviti. Ipak, stegao je zube i pomogao saigračima da dođu to titule.
Sada, da ne bude da ikoga prozivamo i degradiramo, ali nameće se samo. Jednostavno, došli smo u tu fazu da i sa jednom nogom dobijamo rivale u basketu. Dok je mir u glavi, a vatra u srcu nema zime za eskime.

PA DOBRO GDE SI TI?
Citirana izjava Saleta Đorđevića, napokon, se prenela i na mušku A selekciju Srbije. Okej, znali smo uvek da igramo košarku, imali sjajne predstavnike i ambasadore širom planete, sve češće prepoznatljive po sjajnim klupskim dostignućima. Međutim, reprezentacija je nešto drugo, posebno ili posebnije, čija se vrednost ne meri visinom plate i raznim beneficijama. Hteli da priznamo ili ne, od gore pomenutog Indijanapolisa vitrine saveza postale su siromašnije, a vrat nezaštićen. Stalno nam se dešavao krivi spoj i loš dan u šutu ili generalno igri. Možda su i table bile malo nakrivo, pa su svi odlučujući i važni dueli odlazili na suprotnu stranu. Dolazak Đorđevića promenio je puno toga – prvenstveno odnos prema nacionalnom grbu, jer ga je Saša tokom karijere osio najponosnije što je mogao.
Period od pet godina njegovog trenerskog vojevanja na klupi reprezentacije rezultirao je, ne nužno najkvalitetnijim igračima, ali zasigurno onim koji će dati poslednji atom snage i prolilti poslednji kap znoja radi pobede i slavlja. Prognozama ne veruju više ni meteorolizi, a kamoli svetski i evropski prvaci. Tako je Svetislav Pešić, sličnim metodom rada i pratećim folklorom vesti i informacija odabrao 12 za Manilu, ispostaviće se kasnije, i za večnost.
Odiseju naših momaka u prestonici Filipina analizirali smo od prvog do poslednjeg duela i finala.
Ne brinite, nema jakih reči, samo snažnih emocija. Ispričane su priče o Boriši, Aleksi, Bogdanu, Italiji i Kanadi. Ostala je obaveza i privilegija da se sada one prenose i čuvaju od zaborava, kako se to kaže. Da nije bilo različitih, pozitivnih i krajnje negativnih faktora, možda ne bi došlo ni do ovakvog epiloga. Bogu hvala, uspešno i srećno okončanog. Sa ljudskog, zdravstveno i rezultatskog aspekta.
Videćemo šta će doneti budućnost. Sadašnjost je dovoljno lepa i ne mora u narednom periodu naglo da se menja. Prošlost miluje, ali i opominje. Jedan stepenik je ostvaren i pređen, bar još 249 čekaju svoje vreme i mesto. Olimpijske igre u Parizu sledeće godine nameću se kao odgovor.
Ovog leta Manila nas je ponovo obasjala. Red je na grad svetlosti.

PLAKALI SMO OBADVA
Dolazak i stupanje na scenu Balkona gradske Skupštine dovoljan je uspeh u životu jednog čoveka, bio on direktno činilac rezultata kao igrač ili pomoćno osoblje. Aleksino i Borišino pojavljivanje očekivano i opravdano izazvalo je najveće oduševljenje kod prisutnih. Shodno zaslugama, obojica su se prvi put našli u takvoj prilici da im, reklo bi se po slici iz centra prestonice i velikoj masovnosti, čitav Beograd skandira. Međutim, ima i ljudi kojima je takva fešta upriličena skoro svakodnevno i ne skoro, nego uvek sa trofejnim razlogom.
Ulazak Novaka Đokovića probio je sve dotadašnje barijere i učinio da balon emocija konačno pukne. Da, prelepo je kada se podigne pehar Vimbldona u srcu britanske imperije ili osvoji Ju – Es Open dok je čitav stadion u neverici. Ipak, podići te titule i sve borbe, mentalne i fizičke, ovekovečene u statusu najboljeg svih vremena, u rodnom gradu i grudi, pred hiljadama dece kojima je Novak primer, to je prosto da se rasplačeš.
1 Comments
A great match, the final result was well deserved. Too much emotion.
flappy bird